Crteži Danijele Marković Stanković: Linija koja ne poznaje kraj

Novi ciklus crteža akademske slikarke sa Cetinja Danijele Marković Stanković predstavljen je sinoć hercegnovskoj publici u galeriji „Sue Ryder“. Izložba pod nazivom „Traganje za beskonačnim“ donosi radove u tehnici ugljena na papiru, a u središtu ciklusa je linija – koja se ne završava, već se prepliće, vraća, mijenja pravac i otvara nove prostore, kazala je otvarajući izložbu novinar Vitka Vujnović. -Ovi crteži nisu pokušaj da se beskonačno zamisli ili nacrta.

Na njima svaka putanja omogućava novo kretanje, a svaki privid završetka postaje povod za nastavak. Beskonačnost se otkriva u samom činu traganja, u neprekidnom nastajanju i preobražavanju forme. U tamnim jezgrima crteža, iz kojih se granaju i vraćaju brojne linije, Danijela Marković Stanković istražuje odnos unutrašnjeg i spoljašnjeg, materijalnog i duhovnog. Ciklus je, kako kaže, nastajao kroz duži period – približno sedam do osam godina – i predstavlja svojevrsno sazrijevanje njenog umjetničkog istraživanja.

-Nastale su u međuvremenu još možda jedna ili dvije izložbe, međutim, smatrala sam da to ne treba da izađe, da treba nešto da sazre, da to negdje može da bude malo ozbiljnije. Sad se u stvari desila neka određena eksplozija na tim crtežima, desilo se neko traženje koje je bilo mnogo dublje nego što je to bilo ranije. Možda je to bilo malo i negdje mladalačko istraživanje, dok negdje nismo došli do nekog zrelog doba i do nekog zrelog oblika koji postoji na mojim radovima.

Za Danijelu Marković Stanković crtež nije samo likovna tehnika, već način da govori o čovjeku i njegovom traganju. -Sam crtež je kao život čovjeka. Sama ta zgusnutost linija koja postoji, za mene nekako predstavlja materijalno stanje čovjeka, u stvari, kako čovjek sagledava svijet. Da li ga sagledava negdje otprilike kroz materijalno ili kroz duhovno. To obmotavanje linije negdje predstavlja to tjelesno-čulno koje nas zadržava da dublje dopremo do sebe. U stvari, unutrašnje ne postoji bez spoljašnjeg.

Opet su u zavisnosti jedno od drugog. Linije na njenim crtežima kreću se u različitim pravcima, ukrštaju i stvaraju nova čvorišta i forme. Zato se i završetak jednog puta može shvatiti kao početak novog. -Te linije koje postoje u tom prostoru, one idu u svim pravcima. Tako i čovjek koji luta. Zato se zove “Traganje za beskonačnim”. U stvari, svako traganje nije isto, pa i te linije koje postoje na tom crtežu. Znači, svako traganje ne završava isto.

Što znači, unutrašnje u odnosu na spoljašnje, znači sve ono spoljašnje ima vrijednost kada tek se dotakne onog unutrašnjeg u sebi, poručila je autorka. Ovakvo razumijevanje crteža nastavlja se i na raniji ciklus „Memorija duše“, ali je, prema riječima Vitke Vujnović, u novoj postavci istraživanje linije otišlo korak dalje. -Danijelina linija vodi naš pogled, ali nam, za razliku od Arijadnine niti, recimo, ne obećava izlazak iz lavirinta.

Svako ponuđeno uporište samo je privremeno, svako ukrštanje ili preplitanje usmjerava nas dalje. Za mene je baš u tome najveća snaga ovog ciklusa: dovršen rad pred nama čuva tihu, plodnu nedovršenost, igru koju linija pokreće, a naš pogled u svakom slučaju nastavlja, poručila je Vujnović. Izložba „Traganje za beskonačnim“, koja je otvorena do 15. otobra, ostaje tako otvorena i za autora i za posmatrača – kao niz putanja koje nemaju unaprijed određen kraj.

Crteži Danijele Marković Stanković u galeriji „Sue Ryder“ hercegnovskoj publici nudi upravo takav prostor: da kroz liniju pronađe vlastiti put, asocijaciju i, možda, sopstveni mir.