FFHN-MFF: Dokumentarac Nede Papović Marković o ocu Radovanu prerastao u priču o vremenu, umjetnosti i trajanju

U susret otvaranju 39. FFHN – MFF predstavljamo neke od autora dokumentarnih filmova koje je za festival selektovao reditelj Vlado Perović. Među njima je i Neda Papović Marković , čiji je film Svega će biti – maestro Radovan Papović istovremeno filmski projekat i lični čin čuvanja sjećanja na oca dirigenta i pedagoga Radovana Papovića, rođenog u Herceg Novom.

Autorka gradi priču koja sigurno prevazilazi porodični portret i postaje svjedočanstvo jednog vremena, umjetničke scene i ljudi koji su postavljali temelje muzičkog života u Crnoj Gori. Kroz razgovore sa prijateljima, kolegama i studentima, arhivske fotografije i snimke, novinske tekstove, muziku i poetske sekvence, film rekonstruiše životni i umjetnički put Radovana Papovića. Posebnu emotivnu snagu daje mu sačuvani glas samog maestra.

K ako ste pronalazili ravnotežu između lične emocije i potrebe da njegov život sagledate iz šire perspektive? – Naravno da sam o tome razmišljala još prije nego što smo osmislili scenario i osnovnu strukturu filma. Pitala sam se mogu li kao njegova kćerka imati objektivnu sliku o njegovom liku i djelu i postoji li opasnost da film sklizne u idealizaciju. Željela sam topao film, koji neće biti lišen emocija kćerke, ali da one ostanu nenametljive i da se osjećaju kroz poetske citate i moju naraciju.

Zato smo odabrali da o njemu govore prijatelji iz djetinjstva, kolege, studenti i saradnici, kako bi Radovan bio sagledan iz što više uglova. Dokumentarni i poetski kodovi se prepliću, pa priča o mom ocu postaje i univerzalna priča o čovjeku, prolaznosti, tragovima koje ostavljamo, umjetnosti i misiji umjetnika. Upravo je taj hod ka univerzalnom bio jedan od načina da uspostavim ravnotežu između autorke i emocija kćerke.

Jeste li kroz razgovore sa njegovim prijateljima, kolegama i studentima otkrili nešto novo o svom ocu? – To je dobro pitanje. Jesam, mnogo toga. Posebno mi je ostala u sjećanju anegdota njegove nekadašnje studentkinje, danas profesorice na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Ispričala je da je moj otac pamtio i primjećivao mnogo više nego što je pokazivao. Tokom jednog neobaveznog razgovora pomenula mu je da je u mladosti željela da upiše dirigovanje.

Kada je već mislila da je to zaboravio, ukazala se prilika da joj preda dirigentsku palicu i omogući joj da osjeti kako je biti u toj ulozi. Za nju je to bilo neprocjenjivo iskustvo. Otkrila sam i mnogo detalja o njegovom djetinjstvu i ambijentu u kojem se rodila ljubav prema muzici. To je i jedna od važnih poruka filma: koliko okruženje može biti presudno za formiranje mladog čovjeka i njegovih afiniteta. Pregledali ste obimnu arhivu Radovana Papovića.

Kako iz te perspektive vidite muzički život Crne Gore nekada i danas? – Arhiva svjedoči o izvođenju djela veoma širokog stilskog raspona, od baroka do savremenih kompozitora. Tu su prva istorijska izvođenja značajnih djela evropske muzičke scene, poput Pergolezijevog Stabat Mater i Vivaldijeve Glorije , ali i djela autora sa južnoslovenskog prostora i savremenih crnogorskih kompozitora.

Za takve projekte bilo je potrebno osnovati hor Muzičke akademije, koji je, zajedno sa horom „Stanka Dragojevića“ i Simfonijskim orkestrom RTCG, izvodio brojna značajna djela. Radovan je sa tim ansamblima predstavljao našu muzičku kulturu van granica Crne Gore i Jugoslavije. Tu su i orkestracija prve nacionalne opere Balkanska carica , projekat Muzika sa crnogorskog dvora i brojni drugi poduhvati. Kada pogledate svu tu građu, primjetan je veliki jaz između dva perioda.

Čini mi se da je prije raspada Jugoslavije muzički život bio bogatiji i raznovrsniji, više se putovalo i nastupalo, bilo je više entuzijazma, temeljnije se učilo i više poštovalo znanje. Danas je umjetnicima na ovim prostorima mnogo teže, a muzika, književnost, film, slikarstvo i druge umjetnosti često su u drugom planu, ponekad svedene na dekor ili spektakl. Šta je za Vas najsnažniji emotivni oslonac filma?

– Za mene je to igrani dio filma, koji je pokazao da dokumentarni film može pronaći veoma nježne i neočekivane načine da ispriča priču. Ideja je potekla od reditelja, a kada smo razmišljali kako da prikažemo najraniji period Radovanovog života, pojavila se mogućnost da ga u tim scenama tumači njegova unuka Anastasija. Ubrzo smo shvatili da ta ideja ima mnogo dublju simboliku – dijete iz nove generacije na ekranu predstavlja početak životnog puta svog djeda.

Kao kćerki, to mi je bilo veoma emotivno, jer je njihov filmski susret postao simbol trajanja porodice, sjećanja i vrijednosti koje se prenose sa generacije na generaciju. To je i podsjetnik da ljudi koje volimo nastavljaju da žive kroz priče koje ostavljaju iza sebe i kroz generacije koje dolaze poslije njih. Radovan Papović imao je poseban odnos prema Herceg Novom. Koliko Vam zbog toga znači projekcija filma na FFHN – MFF? – Veoma mi je važna u simboličkom smislu, jer je Herceg Novi rodni grad mog oca.

Njegov kulturni i muzički ambijent u poslijeratnom periodu oblikovao ga je i stvorio njegove prve impresije o muzici. Herceg Novom se uvijek vraćao, da održi koncerte, ali i da se sretne sa prijateljima iz djetinjstva. Mnogi od njih su i sagovornici u filmu. Zbog toga ova projekcija za mene ima posebno značenje. Maestro je želio da napišete monografiju o njemu. Jeste li filmom ispunili tu njegovu želju ili možemo očekivati i knjigu?

– Monografija ne bi mogla da pokaže sve ono što je uspio film – slikom i riječju, emotivnim iskazima sagovornika, igranim sekvencama, animacijom starih fotografija i arhivske građe. Stihovi koje izgovara narator dodatno su proširili prostor filma prema pitanjima prolaznosti i vječnosti. Tako je nastao živ i emotivan prikaz lika i djela mog oca, ali i jednog vremena od kojeg se njegov život ne može odvojiti i u kojem ću uvijek tražiti određene odgovore. Film je na programu 27.

avgusta u vrtu Kuće novelovca Iva Andrića a prikazuje se izvan selekcije.