FFHN-MFF: Film “Zalazak” ili Institut Igalo između trajanja i promjena otvara dokumentarnu selekciju

“Volim dokumentarne filmove, i žalim što ne uspijevam da ih pogledam sve jer mame i drugi naslovi odabrani za festival”. Ovo je godinama najčešći komentar na završetku Filmskog festivala u Herceg Novom koji redovno prati i ocjena da je izbor reditelja Vladimira Perovića, i ove godine selektora za dokumentarce, sjajan. Otud želja da u susret 39.

Filmskom festivalu u Herceg Novom ukažemo na nekoliko ostvarenja koja bilježe i hercegnovsku stvarnost, preispituju je i otvaraju prostor za razumijevanje iz neke druge perspektive. Naš prvi sagovornik je Miloš Jaćimović , direktor fotografije i reditelj filma „Zalazak“ , dobitnik glavne nagrade na festivalu Beldoks. Ovo ostvarenje je smješteno u Institut „Dr Simo Milošević“ a prati privremenu zajednicu koju oblikuje zajednička rutina, tjelesna bliskost i njega u ambijentu minulog modernizma.

Sa Milošem Jaćimovićem iza koga su filmovi „Nakon ljeta“, „Stric“, „Oaza“, „Tilva Roš“, krenuli smo priču od promjene njegove kreativne uloge, u „Zalasku“ je i direktor fotografije i reditelj. Miloš Jaćimović Foto: Miliken-Gardner Šta je to donijelo a šta eventualno oduzelo kreativnom procesu? – Omogućila mi je da o filmu razmišljam kao o cjelini. Kao direktor fotografije navikao sam da dramaturgiju tražim kroz sliku, prostor, svjetlo i odnos kamere prema protagonistima.

Kao reditelj sam morao da razmišljam i o zvuku, ritmu, strukturi, montaži i o tome kako svi ti elementi zajedno proizvode iskustvo filma. U „Zalasku“ sam morao povremeno i da se udaljim od slike i pustim da zvuk, trajanje, ljudi ili neka slučajnost unutar situacije preuzmu film. To mi je bilo novo, ali vjerovatno i najvažnije iskustvo režije.

S druge strane, ja volim film i mislim da razlike između pojedinačnih profesija unutar stvaranja jednog zajedničkog djela možda i nisu tako velike kada koautori dijele istu viziju. Zanimljivo je da u filmu arhitektura i ljudi imaju skoro ravnopravan tretman, pripadaju prolaznosti, vremenu koje nestaje. Je li to bilo polazište za filmsku priču? – Institut sam od početka doživljavao kao jednog od protagonista filma, a ne samo kao prostor u kojem se radnja odvija.

Arhitektura tamo određuje način na koji se ljudi kreću, okupljaju, čekaju, vježbaju, jedu, rade. Istovremeno, ljudi svojim svakodnevnim ritualima toj ogromnoj arhitekturi daju život. Zanimalo me je da posmatram i jedno i drugo na sličan način. Tijelo stari, ljudi dolaze i odlaze, mijenjaju se generacije zaposlenih i pacijenata, ali mijenjaju se i zgrade, sistemi i ideje zbog kojih su te zgrade uopšte nastale. U tom smislu, prolaznost je od početka bila jedno od glavnih polazišta filma.

Ne samo prolaznost ljudi, već i prolaznost stvari za koje često pretpostavljamo da će trajati mnogo duže od nas. Čudesan je taj trenutak u kome nešto još postoji, ali se dugo sluti njegov kraj. Nije ga lako objasniti, ponekad ni opravdati. Zaposleni u Institutu, pa i mještani, borili su se da Institut opstane? – Upravo me je taj trenutak najviše interesovao, momenat u životu u kome nešto i dalje živi punim intenzitetom, a u njemu već postoji svijest o sopstvenom kraju.

Tu se za mene prirodno spajaju mono no aware i budistička ideja anicca, osjećanje ljepote, melanholije i slobode koje dolazi iz prihvatanja da je promjena trajno stanje stvari. Mislim da se u Institutu to osjećalo veoma snažno upravo zato što on nije bio napušten. Ljudi su ga održavali, radili u njemu, bili vezani za njega i borili se za njegov opstanak. Institut je bio živ i funkcionalan, ali istovremeno natopljen osjećajem vremena koje prolazi i svijeta koji se mijenja.

Prihvatanje promjena, nekad nametnutih, nekada nužnih, je li različito kod nas i u Americi, u Njujorku gdje sada živite? – Ne bih rekao da postoji jednostavna podjela između nas i Amerike, ali je moj život u Njujorku sigurno promijenio način na koji razmišljam o promjeni. Njujork je grad u kojem se stvari jako brzo mijenjaju. Zgrade nestaju, kvartovi se transformišu, ljudi dolaze i odlaze i postoji skoro podrazumjevana ideja da ništa neće dugo ostati isto.

Kod nas mi se čini da prema mjestima i stvarima često postoji mnogo jača emotivna veza. Promjena nije samo praktična stvar, ona kod nas često gotovo fatalistički znači i gubitak dijela sopstvenog identiteta ili sjećanja. Ali, upravo mi je život između ta dva prostora pomogao da razumijem da ni jedno ni drugo nije sasvim jednostavno. Promjena može da bude neophodna, ali to ne znači da ono što nestaje nema vrijednost.

Mislim da me upravo taj prostor između potrebe da se ide dalje i potrebe da se nešto sačuva najviše zanima. Jesu li te razlike uticale da iz drugačijeg ugla posmatrate i svakodnevicu jednog Instituta koji je decenijama bio respektabilna zdravstvena i rehabilitaciona ustanova priznata u Evropi? – Tek kada sam se odselio počeo sam drugačije da gledam na stvari koje su mi ranije bile previše poznate da bih ih zaista video.

U Americi sam shvatio da ono što nama deluje potpuno svakodnevno ili zastarjelo nekome spolja može da bude veoma posebno. Arhitektura Instituta, način na koji je organizovan život u njemu, kolektivne terapije, ogromne zajedničke prostorije, ideja da zdravstvena rehabilitacija, odmor i društveni život postoje unutar jednog sistema, sve to je počelo da mi izgleda mnogo zanimljivije kada sam ga pogledao sa distance.

Sama arhitektura zajedničkih prostora Instituta usmjerena je na komfor gostiju, a ne na iskorišćavanje prostora u komercijalne svrhe. Drugačiji, humaniji tretman prostora zasigurno ima svoju političku pozadinu. Dokumentarne filmove, 24 u konkurenciji za Zlatnu mimozu i dva izvan konkurencije, možete gledati u dvorištu Kuće Iva Andrića od 23. do 27. avgusta. „Zalazak“ je na programu na otvaranju ove selekcije, 23. avgusta u 21 sat.