FFHN-MFF: Ivana Todorović dokumentarcem „Žene Narodnog fronta“ otvara priče o kojima se ćutalo

Večeras počinje 39. FFHN-MFFN , dokumentarne filmove gledaćemo od sutra u okrilju Kuće nobelovca Iva Andrića a u sjajnoj selekciji reditelja Vlada Perovića. Uz najave ovog festivalskog segmenta razgovarali smo sa dvojicom autora čiji su filmovi pričom povezani sa Herceg Novim i autorkom filma „Žene Narodnog fronta“ , jer njeno ostvarenje otkriva životne storije koje su dugo ostajale neispričane.

To su svjedočenja žena u trenucima u kojima se tijelo, strah, nada i potreba za podrškom susreću na istom mjestu, u Ginekološko akušerskoj klinici Narodni front. Naša sagovornica je Ivana Todorović, rediteljka koja se u svom radu vraća empatiji. Njen deveti film u samo 19 minuta govori koliko o ženskoj ranjivosti još više o snazi, bliskosti i potrebi da iskustva koja su dugo ostajala iza zatvorenih vrata konačno postanu vidljiva.

Nakon svjetske premijere u Americi, film je prikazan i na Beldoksu, gdje je osvojio tri nagrade. Da snimi ovakva kazivanja autorka je morala da izgradi posebno povjerenje sa sagovornicama. – Povjerenje se gradilo iz srca. Filmski tim smo činile samo nas dvije, snimateljka filma Maša Drndić i ja. Sa ženama sam podijelila i svoje iskustvo iz te iste Dnevne bolnice, iz kojeg je zapravo i nastala potreba da napravim ovaj film.

Razgovarale smo sa njima, objašnjavale šta želimo filmom i zašto mislimo da je važno da ga napravimo zajedno. Od samog početka bilo nam je važno da znaju da imaju apsolutni autoritet nad svojim pričama i nad odlukom da li žele ili ne žele da budu snimane. Ono što mi je bilo posebno dragocjeno jeste da su i same pacijentkinje željele da budu dio filma, jer su prepoznale važnost teme i potrebu da o iskustvima kroz koja prolazimo kao žene više i otvorenije razgovaramo.

Mislim da se upravo tu stvorio osjećaj da film pravimo zajedno i da njihove priče mogu biti važne i nekoj drugoj ženi. Maša i ja smo razvile i vizuelni stil filma u kojem žensko tijelo priča priču, a da se istovremeno čuva identitet svake žene. Nikada lice nije spojeno sa tijelom, niti je priča spojena sa licem žene koja je priča. Mislim da je upravo taj osećaj sigurnosti, ali i zajedničkog razumijevanja zašto je važno da ovaj film postoji, omogućio ženama da nam ispričaju neke veoma intimne stvari.

Pripadnice starijih generacija o iskustvima iz ginekoloških ordinacija, trudnoći, gubitku ili borbi za potomstvo skoro da nisu govorile, nešto zbog stida, ali i zbog toga što je smatrano da su to bile teme samo za porodicu, i to ženski deo porodice. Koliko se situacija prom ij enila? – Mislim da se situacija promijenila, ali možda ne onoliko koliko volimo da mislimo.

Dok sam radila film, posebno me je pogodilo koliko mnogo žena, naročito starijih generacija, neke od najvažnijih i najtežih stvari koje su im se dogodile nikada ranije nisu izgovorile naglas. Postoji u filmu rečenica: „Kad porasteš, kazaće ti se samo. “ Za mene ona mnogo govori o načinu na koji su generacije žena odrastale. O tijelu, menstruaciji, seksualnosti, nasilju nad ženskim tijelom, trudnoći, pobačaju, menopauzi, o mnogim stvarima se ćutalo i očekivalo se da žena nekako sama razumije šta joj se događa.

Danas svakako govorimo više. Mlađe generacije imaju mnogo više prostora da o ovim temama čuju i saznaju, prije svega kroz internet i društvene mreže, a čini mi se i da se sa njima otvorenije razgovara. Ali mislim da je to i pitanje toga gdje živite, u kakvoj sredini odrastate, kakva je vaša porodica i koliko vam ona daje prostora da postavljate pitanja i govorite o svom tijelu. I to što se danas o nečemu otvoreno govori na društvenim mrežama ne znači nužno da o tome otvoreno govorimo jedni sa drugima.

Jedno je imati informacije, a drugo osjećati slobodu da nekome ispričate kroz šta vaše tijelo zaista prolazi, bez stida, straha od osude ili osećaja da je to nešto što treba da zadržite za sebe. Mislim da još uvek nosimo dio tog naslijeđenog ćutanja. Zato mi je bilo važno da kroz film privatna iskustva žena uđu u javni prostor. Kada jedna žena izgovori svoje iskustvo, možda neka druga žena shvati da nije sama i oseti slobodu da i ona progovori.

Stid je riječ koja se često vezuje za žensko tijelo i reproduktivno zdravlje. Da li ste kroz rad na filmu stekli utisak da se taj stid danas smanjuje ili bar mijenja oblik? – Mislim da se mijenja, ali da nije nestao. Možda danas lakše govorimo o nekim stvarima, ali stid oko ženskog tijela i dalje postoji i često se pojavljuje tamo gdje ga možda više ni ne prepoznajemo kao stid.

Žensko tijelo se i dalje veoma mnogo posmatra spolja, kako izgleda, koliko je mlado, da li je „poželjno“, a mnogo manje govorimo o tome kako je zapravo živeti u tom tijelu. Od prve menstruacije, preko seksualnosti, trudnoće, porođaja, bolesti i gubitaka, pa sve do menopauze i starenja. Meni je bilo važno da film upravo tom iskustvu vrati dostojanstvo. Da tijelo ne bude nešto čega se stidimo ili nešto što samo posmatramo, već mesto kroz koje prolazimo kroz život.

I bilo mi je važno da kroz film pokažemo ljepotu ženskog tijela kroz sve njegove faze. Jer žensko tijelo, kao i sama žena, može da bude istovremeno fragilno i snažno. Upravo u toj istovremenoj ranjivosti i snazi za mene postoji jedna posebna ljepota. Koliko empatije i podrške imaju žene u institucijama? Za snimanje ovakvog filma veoma je važan i odnos sa medicinskim osobljem. Koliko je bilo teško dobiti pristup i slobodu da snimate stvarnost bez uljepšavanja?

– Ovo je moj deveti socijalno angažovani film i kroz svoj dosadašnji rad stalno se vraćam istraživanju traume i mogućnosti iscjeljenja kroz empatiju. Ideju za „Žene Narodnog fronta“ dobila sam dok sam i sama bila pacijentkinja Dnevne bolnice GAK Narodni front. To lično iskustvo, kao i moj prethodni filmski rad, mnogo su pomogli da objasnim zašto želim da napravim ovaj film i da dobijemo dozvolu za snimanje. Od trenutka kada smo dobile dozvolu, imale smo potpunu podršku institucije.

Uprava GAK Narodni front, ljekari, medicinske sestre i tehničko osoblje omogućili su Maši i meni da sedam dana budemo prisutne u Dnevnoj bolnici i da snimamo stvarnost kakva jeste, bez potrebe da je uljepšavamo. To povjerenje mi je bilo veoma važno, jer film nije nastao iz želje da nekoga optužuje ili da daje jednostavne odgovore. Mene je zanimalo iskustvo žene koja se u jednom veoma ranjivom trenutku nalazi u instituciji. Mislim da smo svi mi, kada se nađemo u zdravstvenoj instituciji, na neki način fragilni.

A ginekološka ordinacija je posebno mesto, mesto kroz koje gotovo svaka žena tokom života prođe i u kojem se retko osećamo potpuno prijatno. Tu smo izložene i fizički i emotivno, bliže svojim strahovima, svom tijelu i sebi, i često govorimo mnogo iskrenije, iz srca. Upravo zato je Dnevna bolnica bila posebno mjesto za nastanak ovog filma, prostor u kojem su mogle da izađu neke duboke istine o ženi i njenim najintimnijim iskustvima života u ženskom tijelu. Mislim da je empatija tada ogromno važna.

Nekada jedna rečenica, način na koji vam se neko obrati, pogleda vas ili sasluša, može potpuno da promijeni iskustvo kroz koje prolazite. Voljela bih da film otvori i taj razgovor, koliko nam je svima, a posebno u trenucima kada smo ranjivi, potrebno da budemo viđeni kao ljudi, a ne samo kao pacijenti. Željela sam da ovaj film podigne i svijest o ženskom zdravlju. Žene često stavljaju sebe na poslednje mesto, iza brige o porodici i ljudima koje vole, i zaboravljaju da brinu o sopstvenom tijelu.

Voljela bih da film bude i mali podsjetnik da ne zanemarujemo sebe i svoje zdravlje i da redovno, najmanje jednom godišnje, odlazimo na preventivne preglede. Film je vidjela publika u Americi, a potom naša publika. Na pitanje ima li razlike u reakcijama Ivana Todorović kaže da su reakcije, bez obzira na zemlju, zapravo veoma slične. – Film je do sada putovao od Amerike, preko Norveške, Srbije i regiona, i često se poslije projekcije prvo dogodi tišina, a onda počne veoma otvoren i emotivan razgovor.

Posebno su me dirnule reakcije muškaraca. Neki su mi rekli da su poslije filma bolje razumjeli kroz šta prolaze njihove partnerke, majke ili ćerke, pa čak i da osjećaju da će zbog toga biti bolji partneri svojim ženama. Neki su govorili i da bi voljeli da film vide mladi muškarci, čak i da uđe u edukativni sistem. Bilo je i onih koji su me nagovarali da od ove teme napravim dugometražni igrani film koji bi mogao da dođe do još šire publike.

Kada sam pravila film, željela sam da ga napravim za žene, da se osjećaju manje same i da prepoznaju dio svog iskustva u iskustvima drugih žena, ali i za muškarce, da nas osjete i razumiju više. Voljela bih da „Žene Narodnog fronta“ budu prostor u kojem možemo malo bolje da razumijemo jedni druge, žene međusobno, ali i žene i muškarci. Ako se poslije projekcije razgovor nastavi između partnera, majke i ćerke, prijatelja, onda film nastavlja da živi i moja misija je ostvarena.

„Žene Narodnog fronta“ pogledajte na 39. FFHN-MFF 27. avgusta u dvorištu Kuće nobelovca Iva Andrića.