Kruševice kroz vrijeme, ljude i knjige – zavičaj koji ne zaboravlja

Pet knjiga posvećenih istoriji, kulturi i znamenitim ljudima kruševičkog kraja promovisano je sinoć brojnoj publici u Galeriji „Josip Bepo Benković“. Predstavljene su knjige „Dobrovoljci iz Bajkovih Kruševica u ratovima 1912–1918“, „Bibliografija“ i „Zadužbina Jefta Trifkova Radovića u Kruševicama“, čiji je autor Milan Milanović, kao i reprint zbirke pjesama „Slovenke“ Mitra Mića Vavića, i knjiga „Mihajlo Mićo Pavlović“, koju je priredio Petar Milošević. Povod za promociju bio je 75.

rođendan profesora i istraživača Milana Milanovića, rođenog u Bajkovim Kruševicama, koji je značajan dio svog rada posvetio zavičaju, njegovoj prošlosti, stanovništvu i kulturnom nasljeđu. O značaju Milanovićevog rada i knjige o kruševičkim dobrovoljcima, čiji je bio recenzent, govorio je akademik Darko Tanasković. On je ocijenio da knjige o Kruševicama imaju značaj koji prevazilazi lokalnu istoriju, jer kroz priče o ljudima i njihovim vrijednostima govore i o širem vremenu i društvu.

-U toj dijalektici između zaborava i pamćenja, važno je odabrati ono što treba upamtiti… U tom smislu, ova knjiga i sve knjige o kojima je riječ, i jcelokupni opus i podvig Milana Milanovića upravo pogađa cilj i pogađa ono što treba pamtiti. A zašto treba pamtiti? Naravno, treba pamtiti zbog samih ovih ljudi od kojih je svaki jedna priča, od kojih svaki zaslužuje veliko poštovanje, zaslužuje sećanje, ali je jednostavno nemoguće sve njih upamtiti.

Ovdje su oni zaista predstavljeni i ljudski, a i dokumentarno, što je velika vrijednost ove knjige. Već je to značajno zato što se kroz pamćenje njih i njihovoga podviga u stvari vraćamo jednom sistemu vrijednosti koji je njih stvorio. Profesor doktor Tanasković je posebno govorio o kruševičkim dobrovoljcima iz perioda Prvog svjetskog rata i njihovom odnosu prema zavičaju i vrijednostima koje su ih, kako je kazao, oblikovale.

-Nije slučajno što su Kruševičani uglavnom veoma ponosni na svoje poreklo i s velikom ljubavlju i toplinom govore o Kruševicama. Ali, ja se usuđujem reći, nadajući se da to nikoga neće povrjediti, već naprotiv – ideja je sasvim drugačija, da u suštini one nisu izuzetne u odnosu na jedan određeni etos srpskoga svijeta iz toga perioda, kada je došlo do Velikog rata i kada su dobrovoljci osjetili potrebu iz razloga koje ovde Milan Milanović analizira, da se odazovu zovu otadžbine.

Ja mislim da su Kruševice u tom smislu paradigmatične za jedno stanje duha i za jedan sistem vrijednosti koji je, nažalost, u mnogome iščilio i da je zbog toga to sve tako čudno i nevjerovatno kada se čita, pogotovo ovako na jednom mjestu sakupljeno u knjizi… Milan kaže da su oni ljudi sa dvije majke. Jedna ona koja im je biološki darovala život, a druga je majka Srbija koja je preko epskih legendi u najranijoj mladosti ušla u njihova srca. To je tačno, ali mislim da to nije cjelovito objašnjenje.

Cjelovito objašnjenje, po meni, leži u tome što su ti ljudi u Kruševicama, i ne samo u Kruševicama, već u svim Kruševicama našim srpskim, koje, međutim, nisu imale sreću da se njima na ovakav način, sa ljubavlju i pregalački znanjem i stručnošću, posveti njihov sin, kao što je to Milan Milanović učinio za Kruševice, zaključio je Tanasković. Poseban dio promocije bio je posvećen zadužbini Jefta Trifkova Radovića, osnovanoj na Kruševicama za stipendiranje najboljih učenika.

Milan Milanović je istraživao njen nastanak, vrijednost i okolnosti u kojima je imovina zadužbine kasnije otuđena. -To je jedina zadužbina koja je osnovana na selu. Ona je imala svoj upravni odbor u Kruševicama, koju su činili učitelj, pop, dva Radovića koja su bila bliska ovoj kući iz koje je Jevto poticao. Procjena vrijednosti koju je zadužbina imala prilikom osnivanja je 375 000 ondašnjih dinara.

Pošto se u našim Kruševicama smatralo da jedan vo, oraći vo, vrijedi oko 1 000 dinara, to znači da je zadužbina imala vrijednost oko 375 volova. To u svakom slučaju nije malo, i to je velika vrijednost koja je bila usmjerena u cilju stipendiranja, odnosno podrške najboljim đacima iz Kruševica na srednjim i visokim školama. Dakle, ima li plemenitije ideje od ove koje je Jefto pri osnivanju zadužbine zavještao? Bavio sam se, naravno, i procjenom kolika bi bila danas vrijednost imovine, čistih prihoda od te zadužbine.

Dakle, pored toga što je ostavio svoju „stojnu kuću“, kako se tada zvalo, u kojoj je živio, ostavio je i 500 napoleona u zlatu, deponovanih u tadašnjoj hercegnovskoj.

Sve je to, nažalost, ugašeno iza Drugog svjetskog rata, i pitanje je koliko bi to danas vrijedilo da je ostalo… Ja navodim i neke novije podatke iz našeg lokalnog katastra, kako se to transformisalo iz privatne imovine u državnu imovinu, u društvenu imovinu, pa je ta društvena imovina na stambenoj zgradi pretvorena u privatno vlasništvo, i kako je mogla opština dati saglasnost nekome da otkupi ono što nije njeno.

Čak i u novijim dokumentima u arhivu može se naći podatak da je to privatna svojina, dakle tamo negdje 60-ih godina, da je privatna svojina. Zadužbina je privatna svojina, nije društvena svojina. I kako je opština kao nevlasnik dala saglasnost nekom da može da otkupi to, odnosno kako je taj koji je kupio od nevlasnika… Milanović je poručio da bi, ukoliko restitucija zadužbine nije moguća, trebalo razmotriti osnivanje fonda, kako bi se nastavila ideja pomaganja mladima iz kruševičkog kraja.

-Ako ne bi mogla da se oživi, onda bi možda zasluživalo da uspomenu na Jefta Radovića Jašara obezbjedimo tako što bi se formirao neki fond sa istim nazivom, sa istom namjenom, pa bi se možda mogli nagraditi najbolji srednjoškolci u Herceg Novome koji su porijeklom iz Kruševica ili su rođeni u tom našem selu.

Dakle, to je bila ideja – da se ne samo ispriča priča o nastanku, ciljevima, namjerama zadužbinara, nego i da se pokuša pravnim putem, nenasilnim sredstvima svakako, da se restituiše to što je nekad postojalo i da se pretvori u jednu simboličnu nagradu koja, ako ne bi bila dovoljna da se stipendiraju određeni najbolji đaci, da se bar daje neka nenovčana nagrada sa imenom fvta Trifkova Radovića,predložio je Milanović.

Jedna od predstavljenih knjiga govori o Mihajlu Miću Pavloviću, rođenom u Bajkovim Kruševicama, ratniku i dobrovoljcu koji je za učešće u Prvom svjetskom ratu odlikovan brojnim priznanjima. Knjigu je priredio Petar Milošević, kustos-istoričar Muzeja Hercegovine u Trebinju. Milošević je objasnio da je knjiga nastala zahvaljujući saradnji sa Milanom Milanovićem, nakon što je porodica Mihajla Mića Pavlovića Muzeju Hercegovine poklonila njegova ratna odlikovanja, ukaze o odlikovanjima i fotografiju.

-Mihajlo, ili odmilja Mićo, Jovov Pavlović, je rođen 1893. godine u Bajkovim Kruševicama, kod Herceg Novog, u mnogobrojnoj i siromašnoj porodici Jovana Šćepanova Pavlovića. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a potom je, poput mnogih Kruševičana, otišao u Ameriku. Po izbijanju Prvog svjetskog rata vratio se u Evropu i prijavio kao dobrovoljac u srpsku vojsku. U borbama 1915. godine bio je teško ranjen i zarobljen.

Nakon oporavka, pobjegao je iz zarobljeništva preko Rumunije, stigao u Rusiju i stupio u Prvu srpsku dobrovoljačku diviziju, sa kojom je učestvovao u borbama na Dobrudži i na Solunskom frontu. Za ratnu hrabrost odlikovan je brojnim odlikovanjima, među kojima su Karađorđeva zvijezda sa mačevima, Zlatna i srebrna medalja „Miloš Obilić“, Orden Bijelog orla sa mačevima i Ruski Georgijevski krst. Poslije Prvog svjetskog rata živio je i radio u Trebinju, gdje je bio poznat kao ratni veteran i javna ličnost.

Tokom Drugog svjetskog rata uključio se u pripreme ustanka na području Hercegovine, ali je zbog svojih stavova i neslaganja sa četničkim, odnosno ravnogorskim pokretom više puta hapšen. Prema dostupnim podacima, ponovo je uhapšen 1944. godine, i nakon višemjesečnog zatočeništva preminuo. Mihajlo Mićo Pavlović ostao je upamćen kao jedan od istaknutih srpskih dobrovoljaca iz Hercegovine i Boke Kotorske u Prvom svjetskom ratu. Zamislite jednog čovjeka koji je 10 puta odlikovan.

Između ostalog, njegovo odlikovanje Karađorđeva zvijezda sa mačevima je najviše vojno odlikovanje koje može da ponese jedan oficir u Prvom svjetskom ratu. Samo ilustracije radi navešću primjer – vi znate da su Kruševice između dva svjetska rata pripadale Trebinjskoj opštini, i da je Mićo Pavlović jedan od šestorice ljudi koji su nosili to najviše vojno odlikovanje, poručio je Milošević.

Moderator večeri je bila novinar i publicista Vitka Vujnović, a promocija ovih pet knjiga tako je otvorila i širu temu – kako sačuvati zavičajnu istoriju i sjećanje na ljude čiji su životi i djela dio kulturnog nasljeđa Kruševica.