Lordan Zafranović: Jezik i običaji – kulturni kod koji nas spaja uprkos granicama

Uoči Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala u Kući nobelovca Iva Andrića upriličeno je „Veče sa Lordanom Zafranovićem“, jednim od najznačajnijih reditelja jugoslovenske i regionalne kinematografije.

Njegov boravak u Herceg Novom bila je prilika i za razgovor za Radio televiziju Herceg Novi u kojem je Zafranović, našoj koleginici Vitki Vujnović, otkrio da je prisutnost na festivalu od prvih dana, uz prijateljstva koje je stekao, oblikovala i njegov doživljaj ovog prostora kao mjesta gdje se osjeća „među prijateljima“ te da je Mediteran za njega više od geografije, prostor definisan jezikom i zajedničkom istorijom.

Govorio je i o njegovom nastojanju da kroz filmsku umjetnost progovori o prirodi zla i istini, upozoravajući na opasnost od ponavljanja tragedije na ovim prostorima. — Ja sam na ovom festivalu od prvog dana. Imao sam filmove, onda sam kasnije dolazio u žiri. Imao sam gospodina Živkovića (Zoran Živković, prim. aut. ) koji mi je bio kao neka vrsta brata. To je bilo jedno prijateljstvo koje je nezaboravno.

Ostavilo je dosta traga zato što Herceg Novi podsjeća na moju Dalmaciju, od ulica do atmosfere, a naročito ljudi koji su nekako mediteranski živi, koji su slikoviti, koji znaju objašnjavati stvari. Pravi je užitak imati ovako jedan kafanski razgovor sa prijateljima ovdje iz Herceg Novog. Tako da se osjećam kao da sam doma, kao da sam došao u Split. Praktično je to jedna te ista atmosfera. Isti jezik, isti humor.

Nekako se osjećam zaista da sam došao u jedan filmski grad, baš filmski grad jer je taj festival vrlo značajan bio za nas autore i imali smo veliku čast kad bi ponijeli nagradu s ovog festivala — rekao je Zafranović. Filmski svijet Lordana Zafranovića neraskidivo je vezan za Mediteran, što potvrđuju djela poput Okupacije u 26 slika i Pada Italije.

Posebno mjesto zauzima saradnja s piscem Mirkom Kovačem, s kojim je dijelio ne samo jezik, već i zajednički politički i umjetnički bunt protiv „primitivnih sredina u kojoj smo obitavali, koji smo se borili, koji smo razotkrivali, koji smo patili zbog toga, stradali, zabranjivani“. Novinarka Vitka Vujnović u razgovoru sa Lordanom Zafranovićem Zafranović se osvrnuo i na značaj Sima Matavulja kao utemeljivača realizma, čije su primorske priče vezane uz Herceg Novi nepravedno zapostavljene u filmskom smislu.

Navodi i da je sa Kovačem, iz primorskih priča napravio scenario „Kraljica ljepote“, koji se nije realizovao, ali je obećao i da će se vratiti na Matavulja kako bi od više priča napravio scenario i ekranizovao ih. Zafranović vjeruje da će jezik ponovno spojiti ljude u Evropi bez granica, jer on „nadilazi puku komunikaciju i ulazi u sferu erosa, običaja i genetskog koda“. — Pa taj jezik će nas i spojit ponovo, zato što jezik nije samo komunikacija.

Mi smo sastavljeni cijeli od jezika, jednostavno hodamo kao jedinstveni jezik. Jer jezik su i običaji. Jezik je čitava struktura istorijska, genetski kod, sve je jezik. Ne samo jezik, nego vaš pogled je nešto drugo nego pogled neke strankinje prema meni, da vam ne govorim dalje u erotskom životu šta je to. Erotski život, ako niste sa ženom iz svog kraja ili iz svog jezičnog područja, to nije to. To ja moram objašnjavati po stotine puta — kazao je Zafranović.

Ističe da je film kolektivna umjetnost neraskidivo vezana uz literaturu. Svoju karijeru, kako kaže, gradio je u krugu vrhunskih intelektualaca i pisaca poput Danila Kiša, Mirka Kovača i Filipa Davida, što mu je pomoglo shvatiti da je scenario apsolutni temelj svakog dobrog djela. Prema njegovim riječima, reditelj mora posjedovati veliko znanje – od istorije, kostimografije i scenografije do tehničkih detalja kamere i svjetla – kako bi zadržao autoritet nad ekipom i osigurao autentičnost vremena koji prikazuje.

Osvrnuo se i na svoj kultni film Okupacija u 26 slika, opisujući ga kao „bajku zla“ smještenu u mediteranski ambijent koji nije ostao pošteđen ratnih užasa. Zlo doživljava kao silu koja se „sije“ i prožima svaku poru društva, što potvrđuje i njegov novi projekat, koji publika sa nestrpljenjem očekuje, Zlatni rez 42 – Djeca Kozare, koji dublje istražuje psihologiju zlikovaca i perverzije koje prate masovno zlo.

Zafranović naglašava da je to film o današnjem stanju duha, a ne samo o prošlosti, upozoravajući na opasnost od ponavljanja tragedije Drugog svjetskog rata koja bi mogla uništiti civilizaciju. — To je jedan žestoki film o zlu. I polazim od sebe. Niko od nas nije u tom nekom nasljedstvu operisan od zla. Samo uvijek zavisi u kojem momentu i kako možeš isprovocirati zlo u nekome pojedinačno, a onda masovno. To su ovi ratovi, to su logori, to su ovi užasi… Jer čovjek je, kad je u pitanju zlo, jedna vrsta zvijeri.

Kad sam bio prvi put u Jasenovcu ja sam se postidio da sam čovjek, da sam te vrste. Jednostavno nije bilo moguće da shvatim da je to napravio čovjek. Jednostavno nisam mogao da prihvatim to. I onda kad sam shvatio da je zaista to napravio moj dobri susjed, blizu mene, onda sam rekao: „Ja nisam to! Koje alate imaš da kažeš da nisi to? Imam alate filma. To jedino znam raditi! “ — navodi reditelj.

Film je završen prije šest, sedam mjeseci i imao je kontrolnu projekciju nakon koje su se pojavile ideje da premijerno ide na televiziju, čemu se Zafranović oštro protivi, smatrajući da je televizija medij za informacije i mozak, dok je kino prostor za emocije, zvuk i dušu. — Ovo nije televizijski film. Za televiziju sam napravio seriju od sedam nastavaka. Ona je dosta široka, ona obuhvata puno više nego film. A film je udarna stvar, a film je u kinu, na velikom platnu i uz zvuk, koji vam direktno ulazi u dušu.

Na televiziji to je informacija. To nije put prema duši gledaoca, nego prema njegovom mozgu. Ništa drugo. To je ogromna razlika. Vi gledate male ekrane sa mozgom, a u kinu gledate sa dušom, sa srcem — zaključio je Zafranović.