Priča jedne majke o njenom sinu Mironu i trenerici Milici

Bazen Jadrana na Škveru bio je ovoga ljeta dom za dva delfina. Utočište, igralište, vježbalište i mnogo više od svega toga. Zapravo spas za malenog, uplašenog dječaka, Mirona, sa smetnjama u razvoju. Ali i neobično i poučno iskustvo za njegovu treniricu, Milicu Ćorović, koja je zbog Mirona postala bolji trener, roditelj i čovjek.

Pročitajte dirljivu priču Mironove majke koja je dugo tražila pomoć za svog sina. Došla je u Crnu Goru zbog njegove rehabilitacije, u nadi da će naći ljude koji će mu pomoći, a njoj da shvati kojim putem da ga vodi. I pronašla je Milicu…

Ponekad sjedim u kafiću pored bazena i samo ih posmatram.

Bazen je ogroman. Oko njih treniraju sportisti, djeca, vaterpolo ekipe. Čuje se šum vode, glasovi odjekuju, neko roni, neko pliva svojom stazom. A negdje u sred tog velikog prostora vidim dvije male figure.

Mog četvorogodišnjeg sina Mirona i njegovu trenericu Milicu Ćorović.

Već zna da će ona sada nešto smisliti. Možda će staviti nešto smiješno na glavu. Možda će se iznenada politi vodom. Možda će izmisliti neku sasvim luckastu igru samo da bi ga nasmijala.

Ponekad Miron počne da se smije još prije nego što ona uspije da završi ono što je naumila.

Milica u tom trenutku zna da on trenira.

Ponekad joj se popne na leđa, zagrli je i njih dvoje plivaju zajedno. Ponekad se samo vrte po vodi, smiju i zabavljaju kao da oko njih ne postoji niko drugi.

I kada ih danas gledam, sve mi je teže da vidim trenericu i dijete.

A prije samo 57 dana sve je izgledalo potpuno drugačije.

Da bih objasnila kako se ovaj bazen uopšte pojavio u našem životu, moram da se vratim malo unazad.

Miron ima četiri godine. On je neurorazličito dijete sa razvojnim specifičnostima. Još uvijek ne govori. Teško razumije govor koji mu je upućen. Ima poteškoće sa motorikom, koncentracijom i samoregulacijom.

Ponekad svijet oko njega jednostavno postane prevelik.

Mogao je da se previše uzbudi, da pobjegne, da ne uspije da se izbori sa količinom zvukova, pokreta, ljudi i zahtjeva oko sebe.

Dugo sam tražila pomoć za svog sina. Živjeli smo u Izraelu, prolazili preglede, tražili stručnjake i pokušavali da shvatimo šta bi mu moglo pružiti više mogućnosti za razvoj.

Na kraju su nas ti putevi doveli u Crnu Goru.

Ovdje se Mironov život praktično pretvorio u veliki program rada. Logoped. Neuropsiholog. Rad na razumijevanju govora, komunikaciji, motorici i svakodnevnim vještinama.

Ali, u jednom trenutku shvatila sam nešto vrlo jednostavno.

Ne možete stalno samo zahtijevati od dječjeg nervnog sistema da radi.

Ponekad mu morate dati priliku da se smiri.

Za Mirona sam željela da pronađem nešto što neće biti još jedna ordinacija, još jedan sto i još jedna odrasla osoba koja od njega traži da izvrši zadatak.

Željela sam prostor u kojem bi njegovo tijelo moglo da radi drugačije.

Činilo mi se važnim da mu pružim kretanje, osjećaj sopstvenog tijela, otpor vode, mogućnost da istovremeno fizički radi i da se opusti. Nadala sam se da bi plivanje moglo postati još jedan način da mu pomognemo sa motorikom i samoregulacijom.

Tada još nisam znala koliko će voda postati važna za njega.

A još manje sam mogla da znam koga ćemo u toj vodi pronaći.

Ostalo je, kako mi se tada činilo, ono najjednostavnije.

Počela sam da zovem trenere širom Herceg Novog.

Zatim sam proširila potragu. Gledala sam i okolne gradove do kojih bih mogla da vozim Mirona taksijem. Tražila sam profile trenera na Instagramu. Pisala. Zvala.

Sa nekima sam već uspijevala da dogovorim prvi susret.

Da Miron ima razvojne specifičnosti. Da ne govori. Da teško razumije govor. Da možda neće odmah izvršiti instrukciju, da može da se uplaši, zaplače ili pobjegne.

Neko bi otvoreno rekao da ne radi sa takvom djecom.

Neko da trenutno nema slobodnih mjesta.

Neko da bi možda mogao da ga primi tek za nekoliko mjeseci.

Svi treneri kojima sam se obratila prije Milice odbili su da rade sa Mironom.

Bez dugog razmišljanja o tome da li će moje dijete moći da se uklopi u njen trening.

Nije želio da uđe u vodu. Vrištao je. Opirao se.

Oko nas su bili sportisti, djeca, drugi treneri, vaterpolo ekipe. To nije bio mali, tihi bazen u kojem možete zatvoriti vrata i ostati sami. Bio je to veliki profesionalni bazen u kojem je život tekao svojim tokom.

A moje dijete je usred svega toga plakalo.

Bilo mi je neprijatno pred ljudima oko nas. Imala sam osjećaj da svima smetamo. Da svi čuju njegov plač. Da nas svi gledaju.

I upravo tada sam prvi put vidjela u Milici nešto što ću kasnije primjećivati iznova i iznova.

Meni je bilo neprijatno. A Milici zbog mog djeteta nije bilo neprijatno ni jedne jedine sekunde.

Nije je zanimalo ko nas posmatra, šta neko misli niti koliko Miron odgovara predstavi o tome kako bi dijete na treningu „trebalo“ da se ponaša.

U tom trenutku za nju je postojao samo Miron.

Nije pokušavala da ga natjera da prestane da plače kako bi svima oko njega bilo lakše.

Nije pokušavala po svaku cijenu da sprovede unaprijed napravljen plan treninga.

Nije pokušavala da Mirona prilagodi bazenu.

Počela je da prilagođava bazen Mironu.

Ako jedno nije funkcionisalo, pojavilo bi se nešto novo.

Mogla je deset puta tokom jednog časa da promijeni ono što je planirala, jer nije gledala u plan.

Kasnije sam zamolila Milicu da mi sama napiše kako pamti te prve nedjelje.

Njen odgovor nije bio ni približno ono što sam očekivala.

Napisala je da, kada radiš kao trener plivanja, misliš da je tvoj zadatak da drugog čovjeka naučiš da se nosi sa vodom.

Misliš da si ti taj koji vodi proces.

A onda u tvoj rad uđe jedan poseban dječak i shvatiš da je voda zapravo bila samo scenografija za mnogo dublju lekciju u kojoj si pravi učenik bio ti.

Prve nedjelje nazvala je velikim izazovom za oboje.

Sve ono što je za većinu nas samo običan bazen, za Mirona je moglo da postane bujica nadražaja sa kojima njegov nervni sistem nije mogao lako da se izbori.

Milica je napisala da je vrlo brzo shvatila da uobičajene trenerske metode ovdje nemaju smisla.

I tada, umjesto da odustane od djeteta koje se nije uklapalo u njene metode, počela je da mijenja metode kako bi odgovarale djetetu.

Tražila način da pronađe put do svijeta osobe koja gotovo ništa od onoga što osjeća nije mogla da joj objasni riječima.

Jedna njena rečenica posebno mi je ostala u sjećanju:

„Rad sa njim natjerao me je da srušim sve obrasce koje sam do tada poznavala.“

„Sa njim sam naučila da komunikacija nije u glasnoći, već u jasnoći, predvidljivosti i potpunom povjerenju.“

Za mene te riječi imaju još jedno posebno značenje.

Jer, Miron je i bez toga imao ozbiljne poteškoće sa razumijevanjem govora.

A Milica mu se obraćala na crnogorskom.

Na jeziku koji Miron praktično nije poznavao.

Ako bismo razmišljali logično, između njih je trebalo da nastane još jedna prepreka.

Jednostavno nije trebalo da se razumiju.

Iste kratke instrukcije ponavljale su se u jasnim situacijama. Pokazivala bi mu šta želi. Čekala. Posmatrala njegovu reakciju.

I jednog dana uhvatila sam sebe kako razmišljam:

Naravno da za nekoliko nedjelja nije naučio crnogorski.

A istovremeno je Milica naučila da razumije dijete koje gotovo ništa o svojim željama, strahu ili nelagodnosti nije moglo da joj kaže riječima.

Mislim da sam upravo tada konačno shvatila da njene sposobnosti kao trenera sežu mnogo dublje od same tehnike plivanja.

Možete da imate obrazovanje i naučite pravilnu metodiku rada.

Ali iz priručnika ne možete naučiti kako da vam ne bude neprijatno zbog tuđeg djeteta dok ono vrišti usred velikog bazena i ljudi gledaju.

Iz uputstva ne možete naučiti kako da zadobijete povjerenje djeteta koje gotovo ne razumije vaš jezik.

I ne možete ga natjerati da se tako iskreno smije pored vas ako se pored vas ne osjeća bezbjedno.

Strah je polako počeo da se povlači.

Milica se sjeća trenutka kada je, poslije nedjelja plača, Miron mirno zaronio, napravio pravilan pokret i pogledao je pogledom punim razumijevanja.

„Za mene je to vrijedjelo više od bilo koje zlatne medalje.“

A onda je dodala rečenicu koja možda najbolje opisuje njihov čitav put:

„Naučio me je da napredak mjerim milimetrima i da u tim milimetrima vidim najveće pobjede.“

Jer, upravo tako se razvija moj sin.

Ne postoji jutro kada se probudite i odjednom pred sobom imate potpuno drugo dijete.

I toliko dugo živite sa tim milimetrima da se jednog dana okrenete unazad i shvatite:

između mjesta na kojem ste počeli i mjesta na kojem se danas nalazite već postoji ogromna udaljenost.

Dijete koje je na prvom času bilo teško uvesti u bazen zbog suza, danas samo skida obuću i trči prema vodi.

Ponekad moramo da pazimo da ne uskoči u bazen prije Milice.

Vrlo često Milica ga i dalje uči tako da Miron uopšte ne shvata da je to čas.

Ona smisli igru, a unutar te igre sakrije zadatak trenera.

Da još malo manje zavisi od njene podrške.

Mironu se čini da samo želi da stigne do Milice, jer je ona ponovo smislila nešto smiješno.

Tokom ovog vremena Miron je postao mnogo mirniji i lakše se snalazi u svakodnevnim situacijama. Bolje hoda sa mnom držeći me za ruku, lakše podnosi neke situacije koje su ga ranije vrlo brzo preplavljivale.

Ne mogu i ne želim sve te promjene da pripišem samo plivanju.

Paralelno sa bazenom, Miron veoma intenzivno radi i sa drugim stručnjacima i njegov razvoj je rezultat mnogo različitih stvari.

Ali vidim kakvo je mjesto voda zauzela u njegovom životu.

Danima kada nema treninga, Miron ponekad rukama pokazuje pokrete kao da pliva.

Još uvijek mu je teško da mi riječima kaže: „Mama, hoću na bazen.“

I upravo tu mi se pojavilo pitanje koje nisam imala kada sam prvi put zvala trenere.

Šta ako dijete koje su ljudi odbili prije nego što su ga uopšte upoznali ima svoju jaku stranu koju je samo neko morao da primijeti?

Ne znam da li će Miron ikada postati sportista.

Ne znam da li će ikada biti takmičenja ili medalja.

Da se jednog dana Miron u vodi osjeća slobodno kao što se u njoj osjeća Milica.

I ako plivanje jednog dana postane njegova jaka strana, to će značiti da se nekada pojavio čovjek koji je vidio mogućnost prije nego što je postojao rezultat.

Ali najneočekivaniji dio ove priče shvatila sam tek kasnije.

Zamolila sam Milicu da mi ispriča priču o Mironu sa svoje strane.

Očekivala sam priču trenerice o zahtjevnom djetetu koje je uspjela nečemu da nauči.

Ispričala je da je Miron promijenio nju.

Da ju je natjerao da napusti poznate obrasce.

Da ju je naučio da primjećuje i najmanji napredak.

Da ju je naučio da pažljivije sluša tišinu i da ne gleda samo ono što čovjek radi, već i ono što svojim ponašanjem pokušava da ti kaže.

„Zbog njega sam postala i bolji roditelj.“

Posmatrajući Mirona, kaže da je postala još pažljivija prema sopstvenoj djeci.

Da je počela bolje da čuje ono što se ne izražava uvijek riječima.

I da je shvatila koliko je važno dati čovjeku sigurno mjesto onda kada mu cijeli svijet oko njega djeluje previše bučno i zastrašujuće.

Svoj tekst Milica je završila vrlo jednostavno:

„Na kraju, napravio je od mene boljeg čovjeka.“

Jer sam sve ovo vrijeme bila uvjerena da se ova priča događa samo mom sinu.

Tražila sam čovjeka koji će pristati da radi sa njim.

A onda se ispostavilo da se promjena odvijala u oba smjera.

Možda mi je zato naziv ove priče došao sasvim prirodno.

Nekada sam u tom bazenu vidjela trenericu i malo neurorazličito dijete koje se plašilo.

Danas, kada ih gledam izdaleka, vidim nešto sasvim drugo.

Ponekad Miron leži na Milicinim leđima, drži se za nju i njih dvoje plivaju zajedno.

Ponekad ona nešto smisli, a on je gleda i smije se.

Ponekad se samo zajedno kreću kroz ogromnu vodu i sa strane više ne možete da shvatite gdje prestaje vježba, a počinje igra.

Dijete sa razvojnim specifičnostima.

Ostanu samo dvoje ljudi kojima je nevjerovatno lijepo zajedno u vodi.

Nekada sam tražila čovjeka koji će moći nečemu da nauči mog sina.

Sada, kada gledam njih dvoje, ponekad više nisam sigurna ko je od njih pronašao koga.

Milica Ćorović: Zbog Mirona sam postala bolji roditelj, bolji čovjek

Kada radite kao trener plivanja, mislite da je vaš zadatak samo da naučite druge kako da savladaju vodu. Mislite da ste vi taj koji vodi proces. A onda u vaš rad, u rad jedan na jedan, ušeta jedan poseban dječak Miron, sa senzornom alalijom i shvatite da je voda tu samo kulisa za jednu mnogo dublju lekciju u kojoj ste zapravo vi učenik.

Prve sedmice su bile ogroman izazov za nas dvoje. Bilo je tu galame, suza i dubokog straha. Svijet oko bazena – odjeci glasova, pljuskanje vode i jarka svjetlost – za njega je bio juriš senzacija koje njegov um nije mogao lako da složi. U tim trenucima, klasične trenerske metode gubile su svaku vrijednost. Ali, kao roditelj, nisam mogla da okrenem glavu. Znala sam koliko je teško boriti se za svoje dijete, osjetila sam duboku potrebu da pomognem i njemu i njegovoj porodici. Ta roditeljska empatija mi nije dozvolila da odustanem, već me je natjerala da sjednem, informišem se, čitam i tražim način kako da doprem do njegovog svijeta.

Rad jedan na jedan sa njim natjerao me je da srušim sve šablone koje sam dotad znala. Sa njim sam naučila da komunikacija nije u glasnosti, već u jasnosti, predvidivosti potpunom, apsolutnom povjerenju. Kada bi, nakon sedmica plakanja, konačno mirno zaronio, napravio pravilan zaveslaj i uputio mi pogled razumijevanja, to je za mene vrijedilo više od bilo koje zlatne medalje.

Naučio me je da mjerim napredak u milimetrima i da u tim milimetrima vidim najveće pobjede. Zbog njega sam postala i bolji roditelj. Gledajući njegovu borbu, naučila sam da još dublje osluškujem, da bolje razumijem tišinu i postupke sopstvene djece. On mi je pokazao da se najveća roditeljska i ljudska ljubav ogleda u tome da nekome pružiš sigurno utočište onda kada mu je cijeli svijet previše glasan i strašan.

Na kraju, napravio je od mene boljeg čovjeka.