„Vatra na vodi“: Povratak Radovana Pejovića Riječkog iz zaborava

U galeriji „Josip Bepo Benković“ sinoć je predstavljena knjiga „Vatra na vodi“, posvećena slikaru i vajaru Radovanu Pejoviću Riječkom, jednom od umjetnika čije je stvaralaštvo obilježilo crnogorsku likovnu scenu druge polovine 20. vijeka.

Publikacija objedinjuje biografske podatke, kritike, osvrte, intervjue i reprodukcije radova, čuvajući od zaborava opus umjetnika čiji je stvaralački izraz bio duboko povezan sa zavičajem i legendama Skadarskog jezera, kazao je književnik i publicista Milan Stojović, koji je priredio knjigu o umjetniku iz plejade talentovanih učenika Umjetničke škole u Herceg Novom.

-Za one koji znaju da ih posjetimo, a za one koji ne znaju da kažemo, ko je on, otvaramo leksikon likovne umjetnosti Crne Gore, knjiga prva, i čitamo zajedno. Rođen je u Dodošima 1946. , Umjetničku školu u Herceg Novom završio je 1966. , usavršavao se u Parizu, 1978. diplomirao je istoriju umjetnosti na L’Excellence Nationale des Beaux-Arts u Parizu, studijski je boravio u Italiji, Švajcarskoj, Francuskoj, Španiji, Austriji i Njemačkoj.

Nadrealnim, fantazmagoričkim predstavama, Pejović oživljava nostalgičan svijet djetinjstva provedenog pored Skadarskog jezera. Na slikama reprodukuje priče vezane za narodne praznovjerce, sujevjerje i neobjašnjive događaje, kakva je, recimo, “Osveta popa Radosava 1968”. Koristeći plave, zelene i žute valere, preciznim crtežom stvara plastične strukture i metafizičku atmosferu prožetu blagom melanholijom.

Isti motivski sadržaj javlja se i na brojnim crtežima na kojima formira ekspresivno pokrenute mase klupka, u kojima se prepliću ljudska obličja, ptice, životinje, drvo sa suvim granama i korijenima biljke. Radio je malu plastiku u kamenu, podsjetio je Stojović.

Prilog monografiji pomalo zaboravljenog umjetnika Radovana Pejovića Riječkog, predstavlja kulturni čin od izuzetnog značaja, ne samo kao omaž jednom umjetničkom opusu, već i kao trajno svjedočanstvo o rijetkoj stvaralačkoj energiji koja je obilježila savremenu likovnu scenu, kazala je istoričarka umjetnosti Lucija Đurašković .

Kao jedno od ključnih obilježja njegovog stvaralaštva istakla je spoj evropskog nadrealizma i zavičajne simbolike, podsjetivši na značajnu ulogu hercegnovske Umjetničke škole u razvoju njegovog likovnog izraza. -Ona je predstavljala početnu fazu njegovog umjetničkog sazrijevanja, u kojoj je stekao osnovna znanja i vještine, ali i razvio odnos prema crtežu, boji, formi i prostoru.

Njen značaj nije bio samo u tehničkom obrazovanju, već i u tome što je Pejoviću pružila osnovu iz koje će kasnije razvijati vlastiti i prepoznatljiv umjetnički jezik. Kroz dalji rad, Pejović je postepeno razvijao izraz koji je prevazilazio neposredno predstavljanje stvarnosti i sve više ulazio u svijet mašte, simbolike i nadrealnog. Motivi prirode, zavičaja i ličnih sjećanja dobijali su novu imaginarnu dimenziju i njegovo slikarstvo postajalo je sve osobnije.

Na taj način, početna znanja stečena u umjetničkoj školi nisu ostala samo temelj zanatskog obrazovanja, već su kroz njegov kasniji rad se pretvorila u specifičnu umjetničku poetiku. Razvoj tog izraza potvrđuje i njegovo kasnije prisustvo na značajnim likovnim manifestacijama. Posebno je važna nagrada na Hercegnovskom zimskom salonu iz 1981. godine, koja predstavlja jedno od priznanja njegovom umjetničkom radu.

Ona se može posmatrati kao potvrda da je izraz koji je Pejović godinama razvijao postao dovoljno prepoznatljiv i vrijedan pažnje stručne i umjetničke sredine. Zato se značaj umjetničke škole u Herceg Novom može sagledati kao polazna tačka procesa koji je vodio od početnog umjetničkog obrazovanja do formiranja zrelog i prepoznatljivog autorskog izraza. Nagrada na Hercegnovskom zimskom salonu predstavlja jedan od kasnijih pokazatelja tog umjetničkog sazrijevanja i afirmacije.

Govoreći o specifičnoj poetici njegovog stvaralaštva i arborizmu, kao prepoznatljivom obilježju Pejovićevog slikarstva, Đurašković je istaklada njegova djela otvaraju prostor između stvarnosti i sna, a priroda u njima dobija simbolična značenja, posebno kroz motive drveća i neobičnih oblika. -U djelima Riječkog često se pojavljuju transformisani oblici drveća, antropomorfne forme, mitska bića, kameni pejzaži i snovite vizije prirode.

Kritika je njegov opus opisivala kao fantastični realizam i poetski nadrealizam, dok je sam umjetnik razvio ideju takozvanog arborizma, posebne simbolike drveta kao znaka trajanja, duhovnosti i preobražaja. Njegove slike ne prikazuju prirodu kao realistični prostor, već kao unutarnji pejzaž sjećanja, snova i meditacije. Dakle, likovni svijet Radovana Pejovića Riječkog obilježen je snažnim prisustvom nadrealnog iskustva.

Njegove slike ne slijede zakonitosti vidljive stvarnosti, već se oblikuju kroz unutrašnje vizije, asocijacije i snovite konstrukcije. U njima se prepliću fragmenti realnog i imaginarno transformisanog svijeta, stvarajući kompozicije koje djeluju kao vizuelni zapis podsvjesnih tokova. Ovaj nadrealni impuls nije tek estetski izbor, već duboko ukorijenjena potreba da se izrazi ono što izmiče racionalnom i opipljivom, poručila je Đurašković.

Značaj monografije nije samo u predstavljanju umjetničkih djela već i u svjedočenjima ljudi koji su Radovana Pejovića Riječkog poznavali i sa njim dijelili vrijeme i stvaralačke razgovore. Njegova ličnost ostala je upamćena kao jednako neobična i snažna kao i njegov likovni izraz – obilježena iskrenošću, boemskim duhom i privrženošću ljudima i svom kraju, zapisao je pjesnik Andrija Radulović, čije jesjećanje prenijela muzejski pedagog i likovna umjetnica iz Herceg Novog Anita Šimić.

-Nije zaboravljao drugove iz čuvene slikarske škole u Herceg Novom, posebno braću Radoviće, vajare, koji su uradili spomenik serdara Janka Vukotića, ali nije zaboravljao ni svoje čuvene profesore. U Beogradu je studirao istoriju umjetnosti, gdje je imao prvu izložbu koju je otvorio pjesnik Branislav Petrović. Prvi je prodao sliku Milovanu Đilasu, kada to i nije bilo baš preporučljivo. Neko je smislio i ovu priču koja se prepričava od burne 1968.

godine: kako ga je tih dana kiša prala, sunce sušilo, a milicija peglala, jer se po običaju nije krio. Uopšte, bio je cijelog života pobunjenik, u susretima sa ljudima nepodnošljivo iskren, koji je taj mali grumen zlata u sebi krunio i neštedimice dijelio sa prijateljima i poznanicima, zapisao je Radulović.

Za umjetnikovog brata Krsta Pejovića , ova knjiga predstavlja mnogo više od monografskog zapisa – ona je način da se sačuva duh umjetnika i da on ponovo dobije mjesto u kulturnom pamćenju, ne samo kao slikar i vajar već i kao autentična ličnost čije stvaralaštvo nastavlja da govori i nakon njegove smrti 2001. godine. -Knjiga „Vatra na vodi“ je čista kreacija duha slikara Radovana Pevića Riječkog. Njegova vizija je iz dubine duše, jer je njegovo carstvo bilo i ostalo Skadarsko jezero.

Kod njega je boja eksplozija, osjećanje, hrana duše, svijet mašte. Njegovo slikarstvo bilo je njegova širina, njegov izraz, njegova šifra. On je gledao iz sebe. On je bio prirodi pridodat. To je u stvari bilo nijemo pjesništvo. Slika za njega je bila ključ za održavanje. Govorio je da je čitanje njegovih slika oživljavanje legendi sa Skadarskog jezera. Kazivati više o slikarstvu Riječkog, bilo je i moje etičko podnožje, pored onih koji su večeras govorili o njegovom stvaralaštvu i liku čija je to vokacija.

Kazivanje magistra Lucije Đurašković, istoričara umjetnosti, Milana Stojevića, književnika i publiciste, Andrije Radlovića, pjesnika, učinili su da Radovan večeras izađe iz sjene, da bude među nama, ne kao epizoda, već simbolično vidljiv, i da bude duhovno i duševno besmrtan… Život Radovana Pejovića Riječkog bio je preširok. Radovan je bio onakav kakva su ga oblikovale njegove misli. Živio je kako je želio. Govorio je da se život dijelima mjeri, a ne prema danima.

Znao je da je svijet pozornica, a život dolazi na nju,poručio je Pejović. Monografija „Vatra na vodi“ tako objedinjuje umjetničko nasljeđe, kritičku misao i lična sjećanja, čuvajući od zaborava stvaralaštvo jednog posebnog umjetničkog senzibiliteta. Veče u Herceg Novom bilo je prilika da se ponovo osvijetli opus Radovana Pejovića Riječkog i podsjeti na značaj umjetnika koji su svojim djelom povezivali zavičaj, maštu i univerzalni jezik umjetnosti.