Otpad kao biznis – Gdje Crna Gora ima najveći potencijal za cirkularnu ekonomiju?

Crna Gora ima dovoljno materijala za razvoj sektora prerade, reciklaže i ponovne upotrebe, ali zbog veličine tržišta nije realno očekivati velika postrojenja za svaku pojedinačnu vrstu otpada. Istovremeno, zemlji nedostaje ono što je privatnom sektoru ključno: pouzdana i dovoljno čista sirovina.

Prema podacima MONSTAT-a, u Crnoj Gori je tokom 2024. godine stvoreno oko 375.460 tona komunalnog otpada, a od obrađenih količina čak 91,6% je odloženo.

“To pokazuje da potencijal i te kako postoji. Problem je što miješani otpad iz kontejnera nije sirovina. Da bi neko preduzeće moglo da ulaže u preradu, potrebne su mu čiste i kontinuirano dostupne količine određenog materijala – kaže za eKapiju izvršna direktorica Zero Waste Montenegro, Vanja Cicmil.

Nije realno postrojenje za svaku vrstu otpada

Zbog veličine tržišta, geografske razuđenosti i sezonskih oscilacija koje donosi turizam, Crna Gora, smatra Cicmil, ne može da računa na to da će imati finalne reciklažne kapacitete za svaku vrstu materijala.

“Mnogo je realnije razvijati mrežu manjih i srednjih biznisa u oblasti reciklaže, ponovne upotrebe, popravke, sakupljanja, sortiranja, baliranja, kompostiranja i prerade građevinskog otpada, dok bi se određene kvalitetno pripremljene sekundarne sirovine mogle slati regionalnim postrojenjima.

Pri tome, kako dodaje, profitabilnost ne bi trebalo da zavisi samo od prodajne cijene sekundarne sirovine, koja može značajno da varira.

“Potrebno je da se prihod od materijala dopuni kroz sistem proširene odgovornosti proizvođača i subvencije – navodi Cicmil.

Aluminijum i bakar imaju najveću tržišnu vrijednost

Kada je riječ o vrstama otpada koje imaju najveću vrijednost kao sekundarna sirovina, treba, kako kaže, razlikovati tržišnu vrijednost materijala od njegove šire ekološke i društvene vrijednosti.

“Najveću tržišnu vrijednost vjerovatno imaju metali, naročito aluminijum i bakar. Važno je napomenuti da bez obzira na to koji je materijal, vrijednost zavisi od čistoće, količine, troškova transporta i trenutnog stanja na tržištu.

Kod pojedinih materijala upravo transport može biti jedan od ključnih faktora.

“Staklo je, na primjer, materijal koji se može mnogo puta reciklirati bez aditiva, za razliku od plastike koja ima veća ograničenja, ali je teško i relativno jeftino, pa transport često utiče na isplativost.

Zato je za Crnu Goru posebno važno da se odvojeno sakupljanje organizuje efikasno na lokalnom nivou.

“Najveći resurs koji danas bespotrebno odlažemo jeste biootpad. Državni plan upravljanja otpadom procjenjuje da organski otpad čini oko 41% komunalnog otpada, dok, na primjer, plastika i papir sa kartonom čine po približno 15%.

Problem nije samo u tome što se gubi materijal koji bi mogao da se iskoristi.

“Kada organski otpad završi na deponiji, ne gubimo samo mogući kompost ili biogas, već nastaju i emisije metana, jednog od najjačih gasova sa efektom staklene bašte.

Potencijal, dodaje, imaju i građevinski otpad, namještaj, drvo, tekstil i elektronska oprema.

“Kod njih ponovna upotreba, popravka i obnova često stvaraju veću ekonomsku i društvenu vrijednost od same reciklaže.

Reciklažna industrija ne kupuje bilo kakav otpad

Iako su među preprekama za razvoj privatnog biznisa nedovoljno razdvajanje otpada, infrastruktura, regulativa i nedostatak tržišta za reciklirane proizvode, Cicmil kao osnovni problem izdvaja kvalitet sirovine.

“Sve navedeno predstavlja prepreku, ali je osnovni problem to što sistem upravljanja otpadom trenutno ne obezbjeđuje pouzdanu i dovoljno čistu sirovinu.

Kako objašnjava, reciklažna industrija ima vrlo konkretne zahtjeve.

“Reciklažna industrija ne kupuje bilo kakav otpad nego tačno određeni materijal određenog kvaliteta i sastava. Ako ne postoji efikasan i pouzdan sistem odvojenog sakupljanja reciklažnih materijala, onda je teško stvoriti glavni preduslov, a to je dobiti kvalitetnu sirovinu.

Dodatni problem predstavlja i izostanak obaveznih kriterijuma zelenih javnih nabavki, kao i sporo sprovođenje propisa.

“Ako je odlaganje otpada jeftinije zato što u cijenu nijesu uključeni svi troškovi zagađenja, sanacije i dugoročnog upravljanja deponijom, reciklaža je unaprijed stavljena u neravnopravan položaj.

Izgradnja infrastrukture, sama po sebi, zato nije dovoljna.

“Izgradnja postrojenja prije nego što je obezbijeđeno odvojeno sakupljanje može dovesti do skupih objekata koji nemaju dovoljno kvalitetnog materijala za rad.

Propisi postoje, ali tržište se još ne stvara

Postojeći sistem upravljanja otpadom, smatra Cicmil, još uvijek ne daje dovoljno snažan podsticaj kompanijama da ulažu u reciklažu i preradu.

“Zakonodavstvo sada prepoznaje hijerarhiju otpada, odvojeno sakupljanje i proširenu odgovornost proizvođača, a važeći Državni plan upravljanja otpadom predviđa povećanje reciklaže komunalnog otpada na 65% do 2035. godine. To jeste pomak u dobrom pravcu, ali propis i plan sami po sebi ne stvaraju tržište”.

U praksi se, dodaje, sistem i dalje uglavnom organizuje oko sakupljanja i odlaganja mešanog otpada.

“Nedovoljno se nagrađuju prevencija, ponovna upotreba i kvalitetno odvajanje, dok proizvođači proizvoda i ambalaže još nijesu u punoj mjeri preuzeli finansijsku i organizacionu odgovornost za otpad koji nastaje od njihovih proizvoda”.

Za ozbiljnija ulaganja privatnog sektora potrebno je, prema njenim rečima, operativno uspostaviti sisteme proširene odgovornosti proizvođača.

“To uključuje depozitni sistem za određenu ambalažu, obezbijediti transparentne tokove novca i materijala, postepeno uvesti sistem ’plati koliko baciš’ i iskoristiti zelene javne nabavke za stvaranje potražnje za recikliranim proizvodima”.

Prvi korak – odvojeno sakupljanje u svim opštinama

Crna Gora, smatra Cicmil, može u narednih pet do deset godina izgraditi ozbiljniji sektor zasnovan na cirkularnoj ekonomiji, ali samo ako se taj koncept ne svede na reciklažu.

“Najveći potencijal vidim u sprječavanju nastanka otpada, centrima za ponovnu upotrebu i popravku, povratnoj i višekratnoj ambalaži, preradi građevinskog otpada, kompostiranju, servisima za popravku elektronske opreme, ponovnoj upotrebi tekstila i namještaja, kao i u kvalitetnom sortiranju i pripremi sekundarnih sirovina.

Takve djelatnosti, prema njenim riječima, mogu istovremeno otvoriti lokalna radna mjesta i pomoći zemlji da ostvari propisane ciljeve.

“Mislim da bi prvi korak trebalo da bude uspostavljanje odvojenog sakupljanja u svim opštinama, počevši od biootpada i suvih reciklabilnih materijala, sa preciznim rokovima, odgovornostima, finansiranjem i javno dostupnim podacima.

Rizik su predimenzionisana postrojenja za miješani otpad

Istovremeno, Cicmil upozorava da bi jedan od najvećih rizika bio vezivanje Crne Gore za predimenzionisana postrojenja kojima su potrebne velike i dugoročno garantovane količine miješanog otpada.

“Najveći rizik bilo bi vezati Crnu Goru za predimenzionisana postrojenja, pri čemu mislim na spalionice, kojima su potrebne garantovane količine miješanog otpada tokom više decenija, naročito kroz javno-privatna partnerstva.

Takvim projektima, dodaje, mora se pristupiti veoma pažljivo.

“Takav model stvara ekonomski interes za miješani otpad i direktno konkuriše prevenciji, ponovnoj upotrebi i reciklaži.

A upravo suprotno tome trebalo bi da bude cilj cirkularne ekonomije.

“Ozbiljna cirkularna ekonomija radi suprotno i uspješnost mjeri se količinom otpada koji nije nastao i vrijednošću proizvoda i materijala koji je vraćen u sistem”, zaključuje Cicmil.